Hadeeth Cards

Da'wa cards that highlight great meanings from the noble prophetic hadiths in a simple style and attractive display that helps the Muslim to have a deeper understanding of his religion in an easy way

About Hedayat Browse Cards

All

Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Samo troje djece progovorilo je u kolijevci: Isa, sin Merjemin, i Džurejdžov sahibija. Džurejdž je bio jedan veoma pobožan čovjek. Sebi je sagradio samačku kućicu i u njoj ibadet činio. Jednoga dana dođe mu majka, a on bijaše u namazu, i poče ga zvati: "O Džurejdž!" On se poče dvoumiti i pomisli: "Gospodaru moj, ili majka moja, ili namaz?" On se odluči za namaz i nastavi klanjati, a majka mu se vrati kući. Sutradan je ponovo došla i opet ga našla na namazu i ponovo ga pozvala: "O Džurejdž!" On ponovo pomisli: "Gospodaru moj, ili majka moja, ili namaz?" I ponovo se odluči za namaz. Sljedeći dan majka ponovo dođe i opet ga nađe na namazu i pozva, a on joj se ponovno ne odazva, nastavljajući sa namazom. Ona tada ljutito reče: "Allahu, ne daj mu smrt dok ne vidi lica prostitutki!" Benu Israil (njegovi sunarodnici) međusobno su često razgovarali i spominjali Džurejdža i njegov ibadet. Među njima je bila i jedna prostitutka, o čijoj se ljepoti nadaleko pripovijedalo, koja im (nakon što je čula kako o Džurejdžu pričaju) reče: "Ako hoćete, ja ću ga zavesti." Zatim je otišla do njega i ponudila mu se, a on se na nju ni ne obazrije. Vidjevši to, ona dođe jednom čobaninu koji je ponekad navraćao kod Džurejdža i s njim učini blud i osta trudna. Kada je rodila dijete, ona reče: "Ovo dijete je Džurejdžovo!" Oni na to odu do njegove kućice i pošto ga zatekoše u njoj, izbace ga vani, kuću sruše i počnu ga nemilice tući. On im reče: "Šta vam je?" "Ti si blud učinio s ovom nevaljalicom, pa je ona rodila tvoje dijete", rekoše oni. "Gdje je dijete?", upita on. Oni ga donesoše, a on im reče: "Pustite me da klanjam." Kada je završio s namazom, on priđe djetetu i prstom uprije u njegov stomak i reče: "O dijete, ko je tvoj otac?" Dijete odgovori: "Moj otac je taj i taj, čobanin." Oni tada priđoše Džurejdžu i počeše ga grliti i ljubiti, a onda mu rekoše: "Mi ćemo ti sagraditi kuću od zlata." On im reče: "Ne, nego je napravite od blata, onakvom kakva je bila", što oni i učiniše. Jedne prilike, dok je neko dijete njegova majka dojila, pored njih naiđe jedan konjanik na izuzetno skupocjenom i ukrašenom konju, i ona reče: "Allahu, učini da ovaj moj sin bude ovakav kad poraste!" Dijete pusti majčinu dojku, okrenu se prema konjaniku, pogleda ga i reče: "Allahu dragi, ne učini me onakvim!" Zatim se ponovo okrenu majci i poče dojiti. Ravija veli: "Kao da sada gledam u Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, kako, pričajući o dojenju djeteta, stavi svoj kažiprst u usta i poče ga sisati." Zatim reče: "Poslije toga, pored njih naiđoše neki ljudi, s jednom robinjom, koju su tukli, vičući: "Ti si prostitutka, ti si kradljivica", a ona samo viče: "Hasbijellahu ve ni'mel-vekil" (Allah mi je dosta. Divan li je On zaštitnik). Majka djeteta tada reče: "Allahu dragi, nemoj mi učiniti ovo moje dijete da bude kao ova robinja!" Dijete tada ponovo prekide dojenje, pa pogleda u robinju i reče: "Allahu dragi, ti me učini da budem kao ona!" Majka mu, zatim, začuđeno ga propitivajući, reče: "Prošao je čovjek lijepa izgleda, pa sam ja rekla: 'Allahu dragi, učini da ovo moje dijete bude kao on.', a ti si rekao: 'Allahu, ne učini me sličnim njemu'. Zatim su prošli sa ovom robinjom udarajući je i vičući: 'Prostitutka, kradljivica!' Pa sam ja rekla: 'Allahu dragi, nemoj mi moje dijete učiniti njoj sličnim, a ti si rekao: 'Allahu dragi, učini me da budem njoj sličan!'" On joj na to odgovori: "Onaj čovjek je bio silnik, pa sam zbog toga rekao: 'Allahu dragi, nemoj me učiniti njemu sličnim!' A ona robinja, što su je šibali i govorili da je prostitutka i kradljivica, ona ništa od toga nije bila, pa sam zbog toga rekao: 'Allahu dragi, učini me njoj sličnim!'" (Muttefekun alejhi)

Muttefekun alejh line

Autor spominje hadis od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Samo troje djece progovorilo je u kolijevci: Prvo: Isa, sin Merjemin, koji je bio Allahovo znamenje i čudo. On je pričao dok je još bio u kolijevci. Drugo: Džurejdžov sahibija. Džurejdž je bio jedan veoma pobožan čovjek. Njega je Allah očistio optužbe kojom su ga optužili i Allah je to čudo ispoljio kao počast njemu. Dakle, Allah mu je dao da dijete iskaže njegovu nevinost. Treće: dijete koje je dojilo svoju majku. Jedne prilike, dok je jedna žena dojila svoje dijete naiđe jedan konjanik na izuzetno skupocjenom i ukrašenom konju. Govoreći o dojenju ovog djeteta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio je svoj kažiprst u usta i poče ga sisati. On reče: "Allahu dragi, ne učini me onakvim!" Poslije toga, pored njih naiđoše neki ljudi, s jednom robinjom, koju su tukli, vičući: "Ti si prostitutka, ti si kradljivica", a ona samo viče: "Hasbijellahu ve ni'melvekil" (Allah mi je dosta. Divan li je On zaštitnik). Majka djeteta tada reče: "Allahu dragi, nemoj mi učiniti ovo moje dijete da bude kao ova robinja!" Dijete tada ponovo prekide dojenje, pa pogleda u robinju i reče: "Allahu dragi, ti me učini da budem kao ona!" Majka mu, zatim, začuđeno ga propitivajući, reče: "Prošao je čovjek lijepa izgleda, pa sam ja rekla: 'Allahu dragi, učini da ovo moje dijete bude kao on', a ti si rekao: 'Allahu, ne učini me sličnim njemu'. Zatim su prošli sa ovom robinjom udarajući je i vičući: 'Prostitutka, kradljivica!' Pa sam ja rekla: 'Allahu dragi, nemoj mi moje dijete učiniti njoj sličnim, a ti si rekao: 'Allahu dragi, učini me da budem njoj sličan!'" On joj na to odgovori: "Onaj čovjek je bio silnik, pa sam zbog toga rekao: 'Allahu dragi, nemoj me učiniti njemu sličnim!' A ona robinja, što su je šibali i govorili da je prostitutka i kradljivica, ona ništa od toga nije bila, pa sam zbog toga rekao: 'Allahu dragi, učini me njoj sličnim!'" Delilul-falihin 3/81, 87. Ibn Usejmin, Šerhu rijadis-salihin, 3/70, 78.

Seid b. Džubejr je rekao: "Rekao sam Ibn Abbasu: 'Nevf el-Bekali smatra zaista da Musa (drug Hidra) nije Musa (lbn Imran) koji je poslat Benu Israilu, nego je to sasvim drugi Musa.' ‘Slagao je Allahov neprijatelj! Nama je prenio Ubej b. Ka'b od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Vjerovjesnik Musa je držao govor Izraelićanima pa je bio upitan: ‘Ko je najučeniji?’ ‘Ja sam najučeniji!’, odgovorio je Musa. Allah ga je ukorio što nije znanje prepusio Njemu, pa mu je objavio: ‘Ima jedan Moj rob na sastavu dva mora i on je učeniji od tebe.’ ‘O Allahu, kako da se s njim susretnem?’ ‘Stavi ribu u zembilj (torbicu) i gdje je budeš izgubio, tu je on.’ I on krenu na put. S njim je krenulo i njegovo momče Juša' b. Nun, nosio je ribu u zenbilju. Kada su bili kod jedne stijene, naslonili su na nju svoje glave i zaspali. Riba se nečujno izvukla iz zenbilja i sebi zasjekla put ka moru. To je za Musaa i njegovog momka bilo čudo. Nastavili su da putuju preostali dio noći i dana, i kada je svanulo, Musa reče svome pratiocu: ‘Daj nam naš doručak! Zaista nas je, od ovog našeg putovanja, spopao umor.’ Musa nije osjetio umor dok nije prešao naređeno mu područje. Tada mu reče pratilac: ‘Sjećaš li se kada smo se sklonili pod onu stijenu? Tu sam zaboravio onu ribu!’ ‘To je ono za čim tragamo!’, reče Musa. Potom su se povratili slijedeći svoje tragove. Kada su došli do one stijene, tu bijaše čovjek pokriven odijelom’, ili je Ubej rekao: ‘...pokrio se svojim odijelom.’ Musa nazva selam, a Hidr reče: ‘Odakle u tvojoj zemlji selam?’ ‘Ja sam Musa.’, reče on. ‘Musa Benu Israrila?’, upita (Hidr). ‘Da.’, odgovori Musa. ‘Mogu li da te pratim da me poučiš onoj uputi (znanju) kojom si ti ispravno poučen?’, upitao je Musa. Hidr je odgovorio: ‘Musa, ti se nećeš moći sa mnom strpjeti! Ja imam jednu vrstu Allahovog znanja kojem me je On naučio i koje ti ne poznaješ, a ti imaš jednu vrstu znanja kojoj te je Allah podučio koju ja ne poznajem.’ (Musa reče:) ‘Naći ćeš me, ako Allah da, da sam strpljiv i neću ti se ni u čemu suprotstavljati.’ Potom su nastavili put i išli morskom obalom. Nisu imali svoju lađu. Tada pokraj njih naiđe jedna lađa i oni su s lađarima razgovarali da i njih dvojicu povezu. Hidra su prepoznali pa su ih besplatno povezli. Kasnije je došao jedan vrabac, pao na ivicu lađe i kljucnuo jednom ili dvaput u more. Hidr reče: ‘Musa, moje i tvoje znanje u odnosu na Allahovo znanje je kao kljucanje ovog vrapca u more.’ Potom je Hidr uzeo jednu od dasaka lađe i izbio je. ‘Ljudi su nas besplatno povezli a ti se lati njihove lađe i probuši je da potopiš njene putnike!’, reče Musa. ‘Nisam li rekao da ti nećeš moći ustrajati sa mnom!’, (reče Hidr). ‘Ne kori me za ono što sam zaboravio.’ To je bio prvi Musaov zaborav. Potom su krenuli dalje i naišli na dječaka koji se igraše sa djecom, Hidr ga zgrabi za glavu odozgo i svojom rukom otkide mu glavu. ‘Zar ubi tako bezgrješnu osobu bespravno!’, reče Musa. ‘Nisam li ti kazao da ti nećeš moći sa mnom ustrajati!?’, (rekao je Hidr)?” Ibn Ujejne je rekao, da je ovo potencirano upozorenje (zbog izraza " leke", tj. "tebi, ti"). Putovanje su opet nastavili i došli do jednog naselja od čijeg stanovništva zatražiše hrane. Stanovništvo ne htjede da ih ugosti. (U selu) su naišli na jedan zid koji se htio srušiti i Hidr ga svojom rukom ispravi. Musa reče: "Kad bi htio, uzeo bi za tu uslugu neku nagradu." “Ovo je rastanak između mene i tebe.”, rekao je Hidr. Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je: "Allah se smilovao Musau! Zaista bismo voljeli da se Musa strpio, pa da nam bude ispričan slučaj njih dvojice."

Muttefekun alejh line

Se'id b. Džubejr kazuje da je pričao Ibn Abbasu kako neki čovjek po imenu Nevf El-Bekali tvrdi da Musa koji je bio sa Hidrom nije onaj Musa koji je kao poslanik došao jevrejima, nego da se radi o drugom čovjeku po imenu Musa. Tada mu je Ibn Abbas kazao: „Slagao je Allahov neprijatelj.“ Ove riječi su izrečene kao ukor i opomena, a ne kao omalovažavanje Nevfa, jer je to Ibn Abbas kazao u stanju velike srdžbe, a izrazi izrečeni u takvom stanju u većini slučajeva nemaju stvarno značenje. Kazao mu je da je slagao jer je saopštio neistinu, a to ne mora značiti da je namjerno slagao. Potom je neistinitost riječi Nevfa dokazao kazivanjem kojeg je Ubejj b. Ka'b prenio od Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji je spomenuo da je jednog dana Musao održao govor jevrejima, pa ga je neki čovjek upitao: ''Ko je najučeniji?" „Ja sam najučeniji.“, odgovorio je Musa. On je to kazao shodno uvjerenju kojeg je imao, pa ga je Allah Uzvišeni ukorio jer znanje o tome nije prepustio Njemu, tj. nije rekao: „Allah najbolje zna.“ Allah mu je tada objavio da ima jedan rob od Njegovih robova po imenu Hidr i da se nalazi na sastavu dvaju mora i da je on učeniji od njega. Musa reče: „Allahu, kako da se s njim susretnem?“ Uzvišeni Allah mu reče: „Stavi, ribu u zembilj (torbicu) i gdje je budeš izgubio, tu je se nalazi Hidr.“ I Musa krenu na put sa slugom po imenu Juša' b. Nun. Ponijeli su ribu u torbici onako kako je Allah naredio. Kada su bili kod jedne stijene, naslonili su na nju svoje glave i zaspali. Riba se nečujno izvukla iz zenbilja i sebi našla put do mora. Za Musaa i njegovog momka bilo je čudno (kada su kasnije saznali) što je riba oživjela i našla sebi put do vode. Nastavili su da putuju preostali dio noći i dana, i kada je svanulo, Musa reče svome pratiocu: "Daj nam naš doručak! Zaista nas je, od ovog našeg putovanja, spopao umor." Musa nije osjetio umor dok nije prošao mjesto gdje mu je naređeno da dođe. Tek tada su ga savladali umor i glad. Sluga mu je kazao: „Kada smo bilo kod stijene, izgubio sam ribu.“ Musa mu reče: „To je ono za čim tragamo, to je znak da smo pronašli Hidra.“ Vratili su se putem kojim su došli, pa kada su stigli do stijene, našli su čovjeka prekrivenog odjećom. Musa mu je nazvao selam, a Hidr ga upita: "Odakle u tvojoj zemlji selam?", tj. da li u mojoj zemlji ima selam? Ovo je pitanje kojim se takva mogućnost isključivala i ukazuje da stanovnici te zemlje nisu bili muslimani u tom periodu. Musa reče: „Ja sam Musa.“ „Musa Izraelićanin?“, upita Hidr. „Da.“ Ovo ukazuje da vjerovjesnici, a ni oni koji su na manjem stepenu od njih ne znaju stvari gajba, osim onog čemu ih Allah poduči. Da je Hidr znao pitanja gajba, znao bi Musaa prije nego što mu je postavio pitanje. Ovo je dio zbog kojeg je Ibn Abbas ispričao ovo kazivanje. Zatim je Musa kazao Hidru: „Mogu li da te pratim da me poučiš onoj uputi (znanju) kojoj je tebe Allah podučio.“ Ovo ne znači da vjerovjesnik ne može da nauči od nekog drugog neko pitanje osim ako to nije vezano za vjerski propis, jer poslanici su u tom slučaju učeniji od onih kojima su poslani. Dakle, poslanici su učeniji u pitanjima osnova i ogranaka vjere, a ne učeniji općenito u svemu. Hidr je odgovorio: „Musa, ti se nećeš moći sa mnom strpjeti!“ Jer ja radim stvari koje su po svojoj formi loše, a njihovu suštinu ti ne poznaješ. Ja imam jednu vrstu Allahovog znanja kojem me je On naučio i koje ti ne poznaješ, a ti imaš jednu vrstu znanja kojoj te je Allah poučio koju ja ne poznajem. Musa je tada kazao: „Vidjećeš da ću se strpiti i da ti se neću suprotstavljati.“ Potom su nastavili put i išli morskom obalom. Nisu imali svoju lađu. Tada pokraj njih naiđe jedna lađa i oni su s lađarima razgovarali da i njih dvojicu povezu. Hidra su prepoznali pa su ih besplatno povezli. Kasnije je došao jedan vrabac, pao na ivicu lađe i kljucnuo jednom ili dvaput u more. Hidr reče: "Musa, moje i tvoje znanje u odnosu na Allahovo znanje je kao kljucanje ovog vrapca u more." Potom je Hidr uzeo jednu od dasaka broda i izbio je. Musa reče: „Ljudi su nas besplatno povezli, a ti njihovu lađu probuši i hoćeš da potopiš njene putnike!“ Hidr mu reče: „Nisam li ti već rekao da ti nećeš moći ustrajati sa mnom!“ Musa odgovori: „Ne kori me za ono što sam zaboravio jer ovo mi otežava da te slijedim.“ To je bio prvi Musaov zaborav. Potom su, kada su napustili lađu, krenuli dalje i naišli na dječaka koji se igrao sa djecom, Hidr ga zgrabi za glavu odozgo i svojom rukom otkide mu glavu. Musa ga upita: „Zar ubi tako bezgrješnu osobu bespravno!“ Nismo vidjeli da je učinio grijeh iz kojeg proističe ubistvo ili da je ubio nekog pa da mu se vrati. Hidr mu reče: „Nisam li ti kazao da ti nećeš moći sa mnom ustrajati!“ Ovdje je dodano (leke) kao vid jakog ukora. Zbog toga Sufjan b. Ujejne kaže: „Ovdje je potencirano upozorenje zbog izraza "leke",tj. "tebi, ti". Putovanje su opet nastavili i došli do jednog grada od čijeg stanovništva zatražiše hrane. Stanovništvo ne htjede da ih ugosti. U tom gradu su naišli na jedan zid koji se htio srušiti i Hidr ga svojom rukom ispravi. Musa reče: „Kad bi htio, uzeo bi za tu uslugu neku nagradu koja bi nam pomogla u nastavku putovanja.“ Hidr mu reče: „Ovo je treći put da mi se suprotstavljaš i to će biti rastanak između mene i tebe.“ Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je: "Allah se smilovao Musau! Zaista bismo voljeli da se Musa strpio, pa da nam bude ispričano znanje i mudrost koje im je dato."

Ebu Junus Sulejm b. Džubejr, Ebu Hurejrin štićenik, kazao je: "Čuo sam Ebu Hurejru kada je, nakon što je proučio ajet: 'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kada ljudima sudite, da pravično sudite. Uistinu je Allahov savjet divan! A Allah doista sve čuje i vidi' (en-Nisa, 58), rekao: 'Vidio sam Allahovog Poslanika da je palac stavio na uho, a kažiprst na oko.'" Drugom prilikom Ebu Hurejra je rekao: "Vidio sam Allahovog Poslanika da je, učeći ovaj ajet, stavio svoja dva prsta."

Hadis bilježi Ebu Davud line

Ebu Hurejre proučio je ajet: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate, i kada ljudima sudite, da pravično sudite. Uistinu je Allahov savjet divan! A Allah doista sve čuje i vidi" (en-Nisa, 58), te je spomenuo da je vidio Allahovog Poslanika da je palac stavio na uho, a kažiprst na oko potvrđujući tako Allahovo svojstvo sluha i vida i negirajući stav onih koji to iskrivljuju. A ovaj postupak ne ukazuje na sličnost stvorenjima, jer Uzvišeni veli: "Ništa nije kao On, jer On sve čuje i vidi." Iz vjerovanja u sve citate proizlazi ovo što je spomenuto.

Ibn Abbas kazuje: “Ibrahim, alejhis-selam, doveo je Ismaila i njegovu majku, koja ga je dojila, i ostavio ih pored Kabe, pod jednim velikim drvetom koje se nalazilo iznad Zemzema, u gornjem dijelu Džamije. U tom vremenu, u Meki nije bilo nijednog stanovnika niti je u njoj bilo vode. Ostavio ih je na tom mjestu, a pored njih je ostavio i ranac sa datulama i mješinu s vodom. Potom se Ibrahim okrenuo i zaputio natrag, a Ismailova majka krenu za njim i upita ga: ‘O Ibrahime, zar odlaziš i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema ni ljudi niti bilo čega drugog?’, ponovivši mu te riječi nekoliko puta, međutim, on se na nju nije obazirao, nakon čega ga ona upita: ‘Da li ti je Allah naredio da tako postupiš?’ ‘Jest’, odgovori on. ‘On nas onda neće napustiti’, reče ona i krenu nazad, a Ibrahim, alejhis-selam, nastavi put. Kada je došao do jednog brežuljka kod kojeg ga njih dvoje više nisu mogli vidjeti, licem se okrenuo prema Kabi i, podignutih ruku, počeo učiti dove govoreći: ‘Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili!’ (Ibrahim, 37). Ismailova je majka dojila Ismaila i pila vodu, a kada je u mješini nestalo vode i ona i njen sin ožednjeli, nemoćno je gledala kako se njeno čedo previja i nogama udara od zemlju. Kako ga više nije mogla gledati u tom stanju, ona ode odatle i dođe do Safe, brežuljka koji joj je bio najbliži, pope se na njega, a zatim se okrenu prema dolini ne bi li koga vidjela, međutim, ne ugleda nikoga. Zatim je sišla sa Safe, a kada je stigla u dolinu, zadigla je kraj svoje odjeće i onda potrčala onako kako trči čovjek u nevolji, i tako je trčala sve dok nije prešla dolinu. Došla je do Merve i popela se na nju, te pogleda ne bi li koga vidjela, ali ne ugleda nikoga. Tako je učinila sedam puta.” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada rekao: “To je sa’j koji ljudi obavljaju između Safe i Merve.” “Kada se zadnji put popela na Mervu, čula je neki glas i, obraćajući se sama sebi, rekla: ‘Šuti!’ Pažljivo je osluškivala, a potom je opet čula isti glas, pa je rekla: ‘Čula sam te, pa ako si u stanju pomoći mi, pomozi!’ Tada vidje meleka na mjestu na kojem se nalazi Zemzem kako kopa svojom petom – ili je rekao: svojim krilima – sve dok se nije pojavila voda, koju je pokušavala zadržati praveći nešto poput korita, a svojom je rukom ovako činila. Rukama je grabila vodu i punila svoju mješinu, a voda je, nakon svakog zahvatanja, još obilnije šikljala.” U drugoj verziji navodi se: “Voda je izvirala onoliko koliko bi je ona grabila.” Ibn Abbas, radijallahu anhu, tada reče da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije dirala Zemzem – ili je rekao: da iz njega nije grabila vodu – od njega bi nastala rijeka.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Ona se napila vode i podojila sina, a melek joj reče: ‘Ne plašite se propasti jer ovdje će biti Allahova kuća koju će sagraditi ovaj dječak i njegov otac, a Allah uistinu neće upropastiti njene stanovnike.’ Kaba je bila malo uzdignuta iznad zemlje, baš poput brežuljka, te su bujice nailazile i krnjile je sa desne i sa lijeve strane. I tako je Hadžera tu boravila, pijući zemzem i dojeći dijete, sve dok kraj njih ne naiđe jedna skupina pripadnika plemena Džurhum – ili se pak radilo o jednoj porodici iz ovog plemena. Oni su došli iz pravca Kedaa i ulogorili se u podnožju Meke, pa kada su vidjeli pticu kako kruži nebom, rekoše: ‘Ova ptica vjerovatno kruži iznad vode, a mi dobro poznajemo ovu dolinu i znamo da u njoj nema vode.’ Zatim su poslali jednog ili dvojicu izviđača koji tamo zaista nađoše vodu, a potom se vratiše svojim saplemenicima i obavijestiše ih o onome što su vidjeli. Nakon toga, zajedno se uputiše na to mjesto i tu, pored vode, zatekoše Ismailovu majku, koju upitaše: ‘Hoćeš li nam dozvoliti da se nastanimo tu kod tebe?’ ‘Da’, reče ona, ‘ali ja zadržavam pravo da vodu zabranim kome želim’, a oni se s tim složiše.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ismailova majka bila je zadovoljna razvojem događaja, jer je voljela društvo’. Ova skupina iz plemena Džurhum naseli se kod nje, a uskoro dovedoše i svoje porodice koje se nastaniše tu s njima. Vremenom se njihov broj uvećao, izgradili su i kuće, a Ismail je izrastao u naočitog mladića i od njih je naučio arapski jezik. Ismaila su zavoljeli i divili mu se, a kada je stasao za ženidbu, oženiše ga djevojkom iz svoga plemena. Nedugo nakon toga, Hadžera je umrla. Nakon što se Ismail oženio, Ibrahim dođe u Meku da obiđe porodicu koju je tu ostavio, međutim, tada nije pronašao Ismaila. Kada je njegovu suprugu upitao gdje je Ismail, ona mu reče da je otišao u potragu za opskrbom. Potom ju je upitao kako žive i u kakvom se stanju nalaze, a ona mu, jadajući se, odgovori: ‘U veoma smo lošem stanju i živimo u neimaštini i oskudici.’ Kada ju je saslušao, Ibrahim joj reče: ‘Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da promijeni kućni prag.’ Nakon što se Ismail vratio, baš kao da je nešto predosjećao, odmah je upitao: ‘Da li nam je neko dolazio?’, a žena mu odgovori: ‘Da. Posjetio nas je jedan starac’, a onda opisa kako je izgledao i nastavi: ‘I pitao je o tebi. Ja sam mu kazala gdje si, a onda je opet upitao kako živimo, pa sam mu rekla da smo u bijedi i oskudici.’ ‘A da li ti je šta poručio?’, upita je Ismail, a ona mu odgovori: ‘Da, rekao mi je da ti prenesem selam i da ti kažem da promijeniš kućni prag.’ ‘To je moj otac. Naredio mi je da se razvedem od tebe. Idi svojoj porodici’, reče joj Ismail i razvede se od nje, a kasnije se nanovo oženi iz istog plemena. Nakon određenog vremena, Ibrahim im opet dođe u posjetu, međutim, ni ovaj put ne nađe sina Ismaila. Uđe u kuću kod njegove supruge i upita je za Ismaila, a ona odgovori da je otišao u potragu za opskrbom. ‘Kako ste, u kakvom se stanju nalazite i kako živite?’, upita je Ibrahim, a ona odgovori: ‘Dobro smo i živimo u blagostanju i izobilju’, reče ona i zahvali se Allahu. ‘A šta jedete’, upita je. ‘Meso’, odgovori ona. ‘A šta pijete?’, upita je. ‘Vodu’, odgovori ona. Ibrahim, alejhis-selam, tada prouči dovu: ‘Allahu moj, podari im blagoslov u mesu i vodi!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje reče: ‘Oni tada nisu imali žitarica, a da su ih imali, on bi uputio dovu da i one budu blagoslovljene.’ Zato, ko god se izvan Meke u prehrani osloni samo na meso i vodu, oni mu neće prijati.” U drugoj se verziji navodi da je Ibrahim, alejhis-selam, nakon što je došao u Meku, upitao: “Gdje je Ismail?” “Otišao je u lov”, odgovori Ismailova supruga i upita ga: “Zar se nećeš smjestiti kod nas, pojesti nešto i popiti?” “A šta jedete i pijete?”, upita je on. “Jedemo meso i pijemo vodu”, odgovorila je, a Ibrahim, alejhis-selam, prouči dovu: “Allahu moj, podari im blagoslov u onome što jedu i piju.” Na ovom mjestu prenosilac navodi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj bereket u Meki posljedica je Ibrahimove dove.” Ibn Abbas dalje kazuje da je Ibrahim Ismailovoj supruzi rekao: “Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da učvrsti kućni prag.” Nakon što se Ismail vratio, upita: “Da li nas je neko posjetio?” “Jeste. Dolazio je neki starac lijepog izgleda”, reče ona i o njemu se najljepše izrazi. Pitao je za tebe i o tome kako živimo, a ja sam mu kazala da živimo lijepo. Ismail je upita: “Da li ti je šta poručio?” “Da. Poselamio te i rekao da učvrstiš kućni prag”, odgovori ona. “To je bio moj otac, a ti si taj prag. Naredio mi je da te zadržim kao svoju suprugu”, reče Ismail. I tako, nakon nekog vremena, Ibrahim opet dođe u Meku i zateče Ismaila kako u hladu drveta u blizini Zemzema pravi strijele. Kada ga je vidio, Ismail ustade i jedan prema drugom postupiše onako kako otac postupa prema sinu i sin prema ocu. “Ismaile, Allah mi je nešto naredio!”, reče Ibrahim, a on mu odgovori: “Postupi onako kako ti je naredio tvoj Gospodar.” “A hoćeš li mi u tome pomoći?”, upita ga Ibrahim, a on reče: “Hoću, pomoći ću ti!” “Allah mi je naredio da na ovom mjestu izgradim Kabu”, i pokaza na brežuljak koji se malo uzdizao nad okolinom. Tada su njih dvojica postavili temelje Kabe. Ismail je donosio kamenje, a Ibrahim je gradio. Kada je građevina postala visoka, Ismail je donio kamen i položio ga, kako bi Ibrahim stao na njega. Tako je Ibrahim zidao, a Ismail mu je dodavao kamenje. Obojica su govorili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!” (El-Bekara, 127). U drugoj se verziji navodi: “Ibrahim je na put krenuo sa Ismailom i njegovom majkom i sa sobom su ponijeli mješinu s vodom. Kada bi se Ismailova majka napila iz nje, mlijeko bi joj obilno poteklo, pa je hranila svoje dijete. Nakon što stigoše u Meku, Ibrahim ih ostavi pod velikim drvetom i krenu nazad svojoj porodici. Ismailova je majka krenula za njim i pratila ga sve dok ne stigoše do mjesta Keda, gdje ga poče dozivati: ‘Ibrahime, kome nas to ostavljaš?’, a on joj odgovori: ‘Ostavljam vas Allahu.’ ‘Zadovoljna sam Allahom’, odgovori ona i krenu nazad. Pila je vodu iz mješine, nakon čega bi joj mlijeko obilno poteklo, pa bi dojila Ismaila. Kada je potrošila vodu, reče: ‘Trebala bih otići i malo razgledati ne bih li koga vidjela.’ Otišla je i popela se na brežuljak Safa, te počela razgledati uokolo ne bi li gdje koga primijetila, a kada ne vidje nikoga, spusti se u dolinu te potrči i dođe na brežuljak Merva. Tako je, trčeći sa jednog brežuljka na drugi, postupila više puta. Onda reče: ‘Trebala bih otići da vidim šta on radi’, misleći na dijete, a zatim ode do njega i nađe ga u takvom stanju kao da je, zbog uzdisaja, u smrtnom hropcu. Duša joj ni ovaj put ne dade mira te opet reče: ‘Trebala bih otići i razgledati uokolo. Možda ugledam koga!’ Otišla je i popela se na Safu sa koje je posmatrala okolinu, međutim, ni ovaj put ne vidje nikoga. Tako je, žurno hodajući, sedam puta prešla prostor između Safe i Merve, nakon čega reče: ‘Trebala bih otići da vidim šta mi je s djetetom.’ Utom je začula neki glas te odmah povika: ‘Pomozi, ako u tebi ima ikakvog dobra!’ Tada se ukaza Džibril, koji svojom petom zagreba po zemlji, nakon čega voda obilno poteče. Ismailova se majka tome mnogo začudi i poče kopati...”

Hadis bilježi imam Buhari line

Ibn Abbas veli da je Ibrahim, alejhis-selam, doveo Ismaila i njegovu majku Hadžeru, Koptkinju, koju je Sari, prvoj Ibrahimovoj ženi, poklonio vladar Egipta. Hadžera je dojila Ismaila. On kazuje: “Ibrahim ih je ostavio pored Kabe, pod jednim velikim drvetom koje se nalazilo iznad Zemzema, u gornjem dijelu Džamije. U tom vremenu, u Meki nije bilo nijednog stanovnika niti je u njoj bilo vode. Ostavio ih je na tom mjestu, a pored njih je ostavio i ranac sa datulama i mješinu s vodom. Potom se Ibrahim okrenuo i zaputio natrag, odlazeći u Šam, a Ismailova majka krenu za njim i upita ga: ‘O Ibrahime, zar odlaziš i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema ni ljudi niti bilo čega da se jede i pije?’, ponovivši mu te riječi nekoliko puta, međutim, on se na nju nije obazirao, nakon čega ga ona upita: ‘Da li ti je Allah naredio da tako postupiš?’ ‘Jest’, odgovori on. ‘On nas onda neće napustiti’, reče ona i krenu nazad, a Ibrahim, alejhis-selam, nastavi put. Kada je došao do jednog brežuljka kod kojeg ga njih dvoje više nisu mogli vidjeti, licem se okrenuo prema Kabi i, podignutih ruku, počeo učiti dove govoreći: ‘Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini Mekke u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, gdje se ne smije sjeći drveće, loviti i voditi borba, a to je bilo tako kako bi se moglo posvetiti ibadetu, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili!’ (Ibrahim, 37). Allah je primio njegovu dovu. Majka je dojila Ismaila i pija vodu i jela plodove koje je imala. Kada joj je sve to nastalo, ožednila je i on i njen sin koji se previjao i nogama udara od zemlju. Nije ga mogla gledati u takvom stanju, pa je otišla na najbliži brežuljak Saffu i okrenula se prema Mekki kako bi nekog vidjela. Kada je stigla u dolinu, nije mogla da vidi svoja sina, pa je požurila i umorila se. Stigla je na Mervu hodajući i pogledala ima li nekoga. Nije vidjela nikoga. To je učinila sedam puta. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada rekao: “To je sa’j koji ljudi obavljaju između Safe i Merve.” “Kada se zadnji put popela na Mervu, čula je neki glas i, obraćajući se sama sebi, rekla: ‘Šuti!’ Pažljivo je osluškivala, a potom je opet čula isti glas, pa je rekla: ‘Čula sam te, pa ako si u stanju pomoći mi, pomozi!’ Tada vidje meleka na mjestu na kojem se nalazi Zemzem kako kopa svojom petom – ili je rekao: svojim krilima – sve dok se nije pojavila voda, koju je pokušavala zadržati praveći nešto poput korita, a svojom je rukom ovako činila. Rukama je grabila vodu i punila svoju mješinu, a voda je, nakon svakog zahvatanja, još obilnije šikljala.” U drugoj verziji navodi se: “Voda je izvirala onoliko koliko bi je ona grabila.” Ibn Abbas, radijallahu anhu, tada reče da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije dirala Zemzem – ili je rekao: da iz njega nije grabila vodu – od njega bi nastala rijeka.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Ona se napila vode i podojila sina, a melek joj reče: ‘Ne plašite se propasti jer ovdje će biti Allahova kuća koju će sagraditi ovaj dječak i njegov otac, a Allah uistinu neće upropastiti njene stanovnike.’ Kaba je bila malo uzdignuta iznad zemlje, baš poput brežuljka, te su bujice nailazile i krnjile je sa desne i sa lijeve strane. I tako je Hadžera tu boravila, pijući zemzem i dojeći dijete, sve dok kraj njih ne naiđe jedna skupina pripadnika plemena Džurhum – ili se pak radilo o jednoj porodici iz ovog plemena. Oni su došli iz pravca Kedaa i ulogorili se u podnožju Meke, pa kada su vidjeli pticu kako kruži nebom, rekoše: ‘Ova ptica vjerovatno kruži iznad vode, a mi dobro poznajemo ovu dolinu i znamo da u njoj nema vode.’ Zatim su poslali jednog ili dvojicu izviđača koji tamo zaista nađoše vodu, a potom se vratiše svojim saplemenicima i obavijestiše ih o onome što su vidjeli. Nakon toga, zajedno se uputiše na to mjesto i tu, pored vode, zatekoše Ismailovu majku, koju upitaše: ‘Hoćeš li nam dozvoliti da se nastanimo tu kod tebe?’ ‘Da’, reče ona, ‘ali ja zadržavam pravo da vodu zabranim kome želim’, a oni se s tim složiše.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ismailova majka bila je zadovoljna razvojem događaja, jer je voljela društvo’. Ova skupina iz plemena Džurhum naseli se kod nje, a uskoro dovedoše i svoje porodice koje se nastaniše tu s njima. Vremenom se njihov broj uvećao, izgradili su i kuće, a Ismail je izrastao u naočitog mladića i od njih je naučio arapski jezik. Ismaila su zavoljeli i divili mu se, a kada je stasao za ženidbu, oženiše ga djevojkom iz svoga plemena. Nedugo nakon toga, Hadžera je umrla. Nakon što se Ismail oženio, Ibrahim dođe u Meku da obiđe porodicu koju je tu ostavio, međutim, tada nije pronašao Ismaila. Kada je njegovu suprugu upitao gdje je Ismail, ona mu reče da je otišao u potragu za opskrbom. Potom ju je upitao kako žive i u kakvom se stanju nalaze, a ona mu, jadajući se, odgovori: ‘U veoma smo lošem stanju i živimo u neimaštini i oskudici.’ Kada ju je saslušao, Ibrahim joj reče: ‘Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da promijeni kućni prag.’ Tim riječima mislio je na razvod braka, jer žena je poput kućnog praga. Nakon što se Ismail vratio, baš kao da je nešto predosjećao, odmah je upitao: ‘Da li nam je neko dolazio?’, a žena mu odgovori: ‘Da. Posjetio nas je jedan starac’, a onda opisa kako je izgledao i nastavi: ‘I pitao je o tebi. Ja sam mu kazala gdje si, a onda je opet upitao kako živimo, pa sam mu rekla da smo u bijedi i oskudici.’ ‘A da li ti je šta poručio?’, upita je Ismail, a ona mu odgovori: ‘Da, rekao mi je da ti prenesem selam i da ti kažem da promijeniš kućni prag.’ ‘To je moj otac. Naredio mi je da se razvedem od tebe. Idi svojoj porodici’, reče joj Ismail i razvede se od nje. Kasnije se nanovo oženio iz istog plemena. Nakon određenog vremena, Ibrahim im opet dođe u posjetu, međutim, ni ovaj put ne nađe sina Ismaila. Uđe u kuću kod njegove supruge i upita je za Ismaila, a ona odgovori da je otišao u potragu za opskrbom. ‘Kako ste, u kakvom se stanju nalazite i kako živite?’, upita je Ibrahim, a ona odgovori: ‘Dobro smo i živimo u blagostanju i izobilju’, reče ona i zahvali se Allahu. ‘A šta jedete’, upita je. ‘Meso’, odgovori ona. ‘A šta pijete?’, upita je. ‘Vodu’, odgovori ona. Ibrahim, alejhis-selam, tada prouči dovu: ‘Allahu moj, podari im blagoslov u mesu i vodi!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje reče: ‘Oni tada nisu imali žitarica, a da su ih imali, on bi uputio dovu da i one budu blagoslovljene.’ Zato, ko god se izvan Meke u prehrani osloni samo na meso i vodu, oni mu neće prijati.” Ibn Abbas dalje kazuje da je Ibrahim Ismailovoj supruzi rekao: “Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da učvrsti kućni prag.” Nakon što se Ismail vratio, upita: “Da li nas je neko posjetio?” “Jeste. Dolazio je neki starac lijepog izgleda”, reče ona i o njemu se najljepše izrazi. Pitao je za tebe i o tome kako živimo, a ja sam mu kazala da živimo lijepo. Ismail je upita: “Da li ti je šta poručio?” “Da. Poselamio te i rekao da učvrstiš kućni prag”, odgovori ona. “To je bio moj otac, a ti si taj prag. Naredio mi je da te zadržim kao svoju suprugu”, reče Ismail. I tako, nakon nekog vremena, Ibrahim opet dođe u Meku i zateče Ismaila kako u hladu drveta u blizini Zemzema pravi strijele. Kada ga je vidio, Ismail ustade i jedan prema drugom postupiše onako kako otac postupa prema sinu i sin prema ocu, tj. zagrliše se. “Ismaile, Allah mi je nešto naredio!”, reče Ibrahim, a on mu odgovori: “Postupi onako kako ti je naredio tvoj Gospodar.” “A hoćeš li mi u tome pomoći?”, upita ga Ibrahim, a on reče: “Hoću, pomoći ću ti!” “Allah mi je naredio da na ovom mjestu izgradim Kabu”, i pokaza na brežuljak koji se malo uzdizao nad okolinom. Tada su njih dvojica postavili temelje Kabe. Ismail je donosio kamenje, a Ibrahim je gradio. Kada je građevina postala visoka, Ismail je donio kamen i položio ga, kako bi Ibrahim stao na njega. Tako je Ibrahim zidao, a Ismail mu je dodavao kamenje. Obojica su govorili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, čuješ naše dove i znaš za gradnju ove kuće!” Rečenica u kojoj stoji da je učio arapski jezik ukazuje koliko je arapski jezik star i da je bio prije Ibrahima, ali je Ismail prvi koji je njime jasno govorio, kao što stoji u hadisu: “Ismail je prvi ko je progovorio jasnim arapskim jezikom. Tad je imao četrnasest godina.” Bilježi ga Širazi u Elkabu, a ispravnim ga smatra Albani.

Ebu Sulejman Halid b. Velid veli: „Na dan Mu'te u mojoj ruci je slomljeno devet sablji, tako da mi je u ruci ostao samo moj jemenski široki mač.“ (Buhari)

Hadis bilježi imam Buhari line

Halid b. Velid bio je Allahova sablja, islamski konjanik, lav, vojskovođa. U predislamskom periodu bio je jedan od najuglednijih Kurejšija. Na Uhudu je bio na strani mušrika, a potom je primio islam, što ukazuje na savršenu Allahovu moć i da Allah u zabludu odvodi koga hoće, a da uputu daje kome hoće. On nam govori da je u njegovoj ruci na Mu’ti slomljeno nekoliko sablji, što ukazuje na njegovu hrabrost. ("Šerhu rijadis-salihin", 6/676)

Prenosi se da je Ebu Mes'ud El-Bedri kazao: "Udarao sam slugu, te sam čuo iza sebe glas: 'Znaj Ebu Mesude...!’ 'Nisam razumio sve od velike srdžbe.' Kada se približio, uvjerio sam se da je to Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem. On mi tada reče: 'Znaj Ebu Mes'ude da Allah ima veću moć nad tobom, nego ti nad ovim slugom.' Rekao sam: 'Nikada više neću udariti slugu.'“ U drugoj predaji stoji: "Ispao mi je bič od strahopoštovanja prema Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem.“ U drugoj predaji stoji: "Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, ja ga oslobađam, radi Allahovog zadovoljstva.', a on je kazao: 'Da to nisi učinio, Vatra mi te pržila.'“

Hadis bilježi imam Muslim line

Ebu Mes'ud, radijallahu 'anhum udarao je svoga roba (slugu) bičem i dok je to činio, čuo je iza sebe glas koji ga ukorava, ali nije znao čiji je glas. Kada mu se približio, uvjerio se da je to bio glas Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. On ga je opominjao i podsjećao na Allahu snagu, govoreći mu: "Znaj Ebu Mes'ude, da je Allah moćniji nad tobom nego što si ti nad ovim robom." Kada je čuo ovo upozorenje Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ukor zbog takvog odnosa prema slabijem, ispao mu je bič iz strahopoštovanja prema Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, te se zavjetovao da nikada više nakon toga neće udariti niti tlačiti roba. Nakon takvog jakog ukora i upozorenja, nije mu preostalo ništa drugo nego da oslobodi tog roba, kao iskup za takav loš odnos prema njemu. Poslije mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kazao: "Da ga nisi oslobodio, Vatra bi te na Sudnjem danu pržila, zbog tvog ružnog odnosa prema njemu."

Prenosi se od Abdullaha b. Džafera da je kazao: „Nakon Džaferove smrti, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj porodici nije išao tri dana. Zatim im je otišao i rekao: 'Od danas više nemojte plakati za mojim bratom', a onda je rekao: 'Dovedite mi sinove moga brata.' Doveli su nas, a bili smo poput malih ptića. Onda je rekao: 'Zovnite mi bricu! Pošto je došao, on mu naredi te nam obrija glave.'“ (Ebu Davud, sa ispravnim lancem prenosilaca koji odgovara kriterijima Buharija i Muslima)

Hadis bilježi Nesai - Hadis bilježi Ebu Davud - Hadis bilježi imam Ahmed line

Kada je Džafer u Bici na Muti pao kao šehid, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dolazio njihovoj porodici tri dana kako bi se smirili i kako bi im tuga utišala. Zatim im je otišao i rekao: “Od danas više nemojte plakati za mojim bratom...”, zabranio im je da nakon trećeg dana plaču jer prvi udarac i vrijeme tuge nisu neprekidni. Ovdje je blaža zabrana u pitanju, jer je dozvoljeno plakati i više od tri dana, ako se ne čini haram. Onda je rekao: “Dovedite mi sinove moga brata”, a oni su Muhammed, Abdullah i Avf. "Doveli su nas, a bili smo poput malih ptića, koji su bili tužni zbog gubitka svoga oca." Onda je rekao: "Zovnite mi bricu!" Pošto je došao, on mu naredi te im obrija glave. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da im se obrije glava jer je vidio da je njihova majka Esma b. Umejs zauzeta, te nema vremena da im uređuje kosu; bili su se pojavili prljavština i vaške. Kada se kosa otkloni, to će biti za njih i za njihovu majku, koja je bila zauzeta nečim drugim. Napomena: poznato je da je brijanje glave uslijed nedaće zabranjeno. U hadisu stoji: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je ženu koja prilikom nesreće nariče, ženu koja brije kosu prilikom nedaće i ženu koja cijepa haljine na sebi.“ Međutim brijanje kose Džaferove djece bilo je iz drugog razloga. ("Avnul-ma'bud", 11/164, "Šerhu rijadis-salihin", 6/382)

Prenosi se od Numana b. Bešira, radijallahu anhuma, da je rekao: „Jednom prilikom je Abdullah b. Revaha pao u nesvijest, pa je njegova sestra počela plakati i govoriti: 'O oslonče moj, o ovaj, o onaj', nabrajajući njegove vrline, pa je on, kad se osvijestio, rekao: „Nisi ništa rekla, a da meni nije rečeno: 'Jesi li ti takav!?'“

Hadis bilježi imam Buhari line

En-Numan b. Bešir, radijallahu anhuma, nas obavještava da je Abdullah b. Revaha, radijallahu anhu, jednom prilikom zbog jačine bolesti pao u nesvjest, pa kada ga je u takvom stanju njegova sestra, radijallahu anha, vidjela pomislila je da je mrtav, i počela je plakati govoreći "O oslonče naš, o planino naša", odnoso da joj je on bio kao planina u kojoj su nalazili utočište pri nedaćama. Na taj način je spominjala njegovu dobrotu i vrijednost, kao što je to bio običaj Arapa u predislamskom periodu. Pošto se on osvijestio, obavijestio ju je o onome što mu se, dok je bio bez svijesti, dogodilo, a to je da je bio upitan: "Da li si ti zaista utočiste i planina u kojoj traže zaštitu, da li si ti zaista onakav kakvim te opisuju?" Bio je pitan u vezi sa svime što je ona nabrajala. Sve to vodi u pretjerivanje, pa je na taj način i upozoreno na to djelo. Prenosi se da kada je preselio na ahiret, njegova sestra nije za njim žalila na ovakav način.

Ijad b. Himar El-Medžaši'i veli da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, jednog dana držeći govor rekao: "Gospodar mi je naredio da vam saopćim ono što ne znate, a čemu me je danas podučio. Rekao mi je: 'Svaki imetak koji dadnem Svome robu je halal. Ja Sam sve Svoje robove stvorio u islamu. Potom su im došli šejtani i odvratili od njihove vjere. Zabranili su im ono što sam im Ja sam dozvolio i naredili im da Meni pripišu sudruga, o čemu Ja nikakva dokaza nisam objavio.' Allah je pogledao stanovnike Zemlje i prezreo ih, i Arape i nearape, osim nekih od preostalih sljedbenika Knjige, a potom je rekao: 'Poslao sam te da te iskušam i da tobom iskušavam. Zaista sam tebi objavio Knjigu koju voda ne može oprati, koju ti učiš i kada spavaš i kad si budan.' Allah mi je potom naredio da spalim Kurejševiće. Rekao sam: 'Gospodaru ako mi razbiju glavu kao što se hljeb reže?! Rekao je: 'Istjeraj ih kao što su i oni tebe istjerali i bori se protiv njih pomoći ću ti. Troši pa će ti biti dato. Pošalji vojsku, Mi ćemo poslati pet takvih vojski. Bori se s onim koji su ti se pokorili protiv onih koji to nisu.'" Potom je rekao: "Džennetlija ima tri vrste: pravedan vladar koji udjeljuje sadaku gdje treba, milostiv čovjek mehka srca prema svakom svom bližnjem i muslimanu i skromni čovjek koji ima brojnu porodicu (o kojoj se brine). Džehennemlija ima pet vrsta i to: 1. slabići koji nemaju pameti. To su oni među vama koji su ovisni i koji se ne trude ni za dunjalučkom ni za ahiretskom koristi. 2. Pronevjeritelj čija požuda je očevidna i koji pronevjerava i najmanje što mu se povjeri. 3. Čovjek koji te danonoćno obmanjuje u tvojoj porodici i imetku. 4-5. Zatim je spomenuo škrtost ili laž i nemoralna čovjeka.“

Hadis bilježi imam Muslim line

Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, jednog se dana obratio svojim ashabima, te im kazao da mu je Allah naredio da ih poduči nečemu što nisu znali, a što je njega tog dana podučio njegov Gospodar. Među onim čemu ga je njegov Gospodar podučio ubrajaju se i riječi: „Svaki imetak koji dam Svome robu je halal.“, tj. Allah Uzvišeni kazao je: Svaki vid imetka kojeg dam nekom Svom robu je halal (dozvoljen). Ovdje se negira ono što su ljudi sami sebi zabranili poput nekih životinja i naglašava se da to ne postaje zabranjeno time što su ga ljudi zabranili. Dakle, svaki imetak kojeg rob posjeduje je dozvoljen, osim onaj koji pripada nekome, tj. osim onog imetka u kojem neko drugi ima pravo ili onog imetka za kojeg se posebnim vjerskim tekstom kaže da izlazi van okvira te opće dozvole. Zatim je Allah rekao: „Ja sam Svoje robove stvorio u islamu“, tj. sve Sam ljude stvorio kao muslimane, ili čiste od grijeha, ili kao one koji su na ispravnom putu, spremni da prihvate uputu. Također postoji stav da se ovdje misli na situaciju kada je od njih uzeo zavjet i kazao: „Jesam li Ja vaš Gospodar?“ Oni su tada kazali: „Jesi.“ Zatim je Allah rekao: „Potom su im došli šejtani i odvratili od njihove vjere. Zabranili su im ono što sam im dozvolio i naredili im da Meni pripišu sudruga, o čemu Ja nikakva dokaza nisam objavio.“ Šejtani su im dolazili, strašili ih i odvodili od onoga što su slijedili na put zablude, zabranjivali su im ono što im je Allah dozvolio, pozivali su ih pripisivanju sudruga Allahu na način da nekome mimo Njemu čine ibadet, što nije bilo naređeno niti je za to postojao ikakav dokaz. „Allah je pogledao stanovnike Zemlje i prezreo ih, i Arape i nearape, osim nekih od preostalih sljedbenika Knjige.“, tj. Uzvišeni Allah je pogledao stanovnike Zemlje prije nego što je poslao Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, a svi su bili složni u širku i zabludi, te ih je prezreo, osim nekih sljedbenika Knjige koji su slijedili ispravnu vjeru koja nije bila iskrivljena. Većina sljedbenika Knjige je slijedila iskrivljenu vjeru. Allah je rekao: „Poslao Sam te da te iskušam i da tobom iskušavam.“, tj. Ja Sam te poslao ljudima da te iskušam hoćeš li dostaviti poslanicu i da te iskušam u drugim stvarima poput džihada u ime Allaha i strpljenja u Njegovo ime i sl., kao i da druge iskušam tobom, pa će se neki pokoriti i ispoljiti svoje vjerovanje, dok će se neki suprotstaviti i ispoljiti neprijateljstvo i nevjerstvo, a biće i onih koji si licemjeri. Cilj toga što će ga iskušati jeste da se to desi i postane vidljivo, jer Allah Uzvišeni kažnjava robove za ono što urade, a ne za ono što On zna prije nego što urade, a Allah zna sve što se dešava prije nego se desi. „Zaista sam tebi objavio Knjigu koju voda ne može oprati“, tj. objavio Sam ti Kur'an koji se čuva u prsima i ne može nestati, nego ostaje dok vrijeme postoji. „To je knjiga koju ti učiš kada spavaš i kad si budan“, tj. ona će se sačuvati za tebe i dok spavaš i dok si budan, a rečeno je da znači: Ti čitaš i učiš knjigu lahko i jednostavno. Zatim Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, veli: „Allah mi je potom naredio da spalim Kurejševiće“, tj. Allah mi je kazao da uništim i pobijem Kurejšije, a ja sam rekao: „Gospodaru ako mi razbiju glavu kao što se hljeb reže?!“ Rekao je: „Istjeraj ih kao što su i oni tebe istjerali“, tj. Allah je rekao Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Istjeraj nevjernike Kurejšije kao što su i oni tebe istjerali“, iako između ta dva istjerivanja ima velike razlike, jer oni su njega istjerali nepravedno, a on bi njih istjerao pravedno. „I bori se protiv njih pomoći ću ti“, tj. ti se bori protiv njih, a Naša pomoć i podrška protiv njih biće neizostavna. „Troši pa će ti biti dato“, tj. troši imetak koliko možeš na putu džihada, pa će ti to biti nadoknađeno i dunjaluku i na Ahiretu. „Pošalji vojsku, Mi ćemo poslati pet takvih vojski“, tj. kada pošalješ vojsku da se bori protiv nevjernika, Mi ćemo poslati pet takvih vojski sastavljenih od meleka, kao što se desilo na Bedru. „Bori se s muslimanima koji su ti se pokorili protiv nevjernika koji su odbili pokornost.“ Potom je Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: „Džennetlija ima tri vrste: 1. pravedan vladar koji udjeljuje sadaku gdje treba, 2. milostiv čovjek mehka srca prema svakom svom bližnjem i muslimanu i 3. skromni čovjek koji ima brojnu porodicu (o kojoj se brine)“, tj. postoje tri kategorije džennetlija: čovjek koji ima moć i vlast, ali i pored toga pravedan je prema ljudima, ne čini im zlo, nego je dobročinitelj prema njima, jer su mu otvorena vrata dobra i putevi dobročinstva. Drugi je samilostan čovjek i prema mlađim i prema starim, koji ima blago srce i nježan je posebno prema svojoj rodbini, a i prema drugim muslimanima. I čovjek koji ima porodicu, koji je častan i pošten koji se kloni harama i ne prosi od ljudi, nego se oslanja na Allaha i pitanju sebe a i svoje porodice. Ljubav prema porodici i strah za ospkrbu ne sprečavaju ga od toga da se uzda u Allaha, jer on ne prosi i ne traži od drugih. Ta ljubav i strah ga ne vode u zabranjeno sticanje imetka, niti ga sprečavaju da izvršava obaveze, kada je u pitanju znanje i rad. „Džehennemlija ima pet vrsta i to: 1. slabići koji nemaju pameti koja bi ih spriječila od činjenja onoga što ne priliči. To su oni među vama koji su ovisni i koji se ne trude ni za dunjalučkom ni za ahiretskom koristi“, tj. sluge koje ne traže suprugu, pa su se tako okrenuli od halala i čine haram i koji ne traže načina da zarade halal imetka. Zatim: 2. pronevjeritelj čija požuda je očevidna i koji pronevjerava i najmanje što mu se povjeri, koji čeka svaku priliku pa da nekog iznevjeri ili ga prevari. 3. Čovjek koji te danonoćno obmanjuje u tvojoj porodici i imetku i bavi se spletkama. 4-5. Zatim je spomenuo škrtost ili laž i nemoralna čovjeka koji je ružnog ponašanja.