Hadeeth Cards
Da'wa cards that highlight great meanings from the noble prophetic hadiths in a simple style and attractive display that helps the Muslim to have a deeper understanding of his religion in an easy way
All
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob izgovori riječ kojom je Allah zadovoljan, ne pridajući joj značaj, pa ga Allah zbog nje uzdigne stepene. I, zaista, rob izgovori riječ koja izaziva ljutnju Uzvišenog Allaha, ne pridajući joj značaj, pa zbog nje bude strmoglavljen u džehennem." A Ebu Abdurrahman Bilal b. el-Haris el-Muzeni, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista čovjek izgovori riječ kojom je Allah Uzvišeni zadovoljan, za koju ni ne pomisli da nešto vrijedi, a Allah mu zbog nje da Svoje zadovoljstvo sve do dana kada će Ga sresti. I zaista čovjek izgovori riječ koja izaziva Allahovu srdžbu, za koju ni ne pomisli da je nešto velika, a zbog nje zasluži Allahovu srdžbu sve do dana kada će Ga sresti."
Hadis bilježi Ibn Madže - Hadis bilježi imam Buhari - Hadis bilježi Tirmizi - Hadis bilježi imam Ahmed - Hadis bilježi imam Malik
Čovjek izgovori riječ kojom je Allah zadovoljan, kao npr. iskren savjet, uputa ili pouka, ne misleći da je ta riječ nešto važna kod Allaha Uzvišenog, a Allah ga zbog nje uzdigne na visoke stepene. Isto tako, izgovori riječ koja izaziva ljutnju Svevišnjeg Allaha, kao što je ogovaranje, potvora ili laž, pa zbog nje propadne na Sudnjem danu u džehennem.
"Najodabraniji čovjek kod Allaha je onaj koji ljudima prvi selam naziva" (Ebu Davud). A prenosi ga i Tirmizi od Ebu Umame, radijallahu anhu, koji veli da je neko rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada se dva čovjeka sretnu, koji će od njih prvi selam nazvati?" Poslanik je odgovorio: "Onaj koji je odabraniji kod Uzvišenog Allaha."
Hadis bilježi Tirmizi - Hadis bilježi Ebu Davud
Najbolji ljudi i najbliži Allahu jesu oni koji prvi nazivaju selam, jer su oni požurili da se pokori Allahu iz želje da zasluže nagradu. Zato su najbliži Allahu oni koji Mu se najviše pokoravaju.
Od Džabira, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: 'U noći ima jedan čas (momenat) u kojem, ako čovjek musliman potrefi, moleći Allaha Uzvišenog neko dunjalučko ili ahiretsko dobro, molba mu biva uslišana; taj čas ima u svakoj noći.'"
Hadis bilježi imam Muslim
U svakoj noći ima period kada Allah uslišava dovu i kada god rob u tom periodu uči dovu koja nije traženje zabranjenog, Allah će mu uslišati.
Prenosi se od Ebu Hurejre, da je rekao: "Vidio sam sedamdeset ashaba, ljudi sa sofe (Muhammedove, sallallahu 'alejhi ve sellem, džamije) i ni na jednom od njih nije bilo ogrtača (gornji dio odjeće), nego ili donji dio ili jedna duža haljina koju su zavezivali (krajevima) za svoje vratove; neka od njih dopiraše do pola cjevanica, a neka do gležnjeva i svaki bi je stezao svojim rukama ne želeći da mu se vidi avret." Bilježi Buhari.
Hadis bilježi imam Buhari
Ashabi sa sofe (ljudi s trijema) su drugovi Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, iz reda siromašnih muhadžira koji su napustili svoje domove i imanja u Mekki te se doselili u Medinu nakon što im je ona postila najdraže mjesto. Ashaba sa sofe bilo je više od sedamdeset. Sofa je trijem ili natkriveni otvoreni prostor koji se nalazio na kraju Poslanikove džamije i tu su spavali ovi siromašni muhadžiri. O odjeći koju su nosili i ljeti i zimi obavijestio nas je jedan od ashaba sa sofe, Ebu Hurejre, koji veli: "I ni na jednom od njih nije bilo ogrtača (gornji dio odjeće), nego ili donji dio ili jedna duža haljina koja je ujedno prekrivala i padala odozgo prema dole." To je ličilo nečemu što se danas naziva čaršaf. Ebu Hurejre veli: To su zavezivali (krajevima) za svoje vratove kao što djeca čine jer odjeća koju su imali nije mogla da se odvoji (razreže) pa da se obuče, nego je jedan kraj bio na vratu. "Neka od njih", veli Ebu Hurejre, "dopiraše do pola cjevanica",dakle bila je od ramena do pola cjevanice, a ne do članaka, a neka do članaka i svaki bi je stezao svojim rukama ne želeći da mu se vidi avret, tj. tokom namaza dok obavlja ruku' i sedždu.
Prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je jedan čovjek poljubio neku ženu, zatim došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i o tome ga obavijestio. Tada je Uzvišeni Allah objavio: "Klanjaj namaz krajem dana i u pojedinim dijelovima noći, jer dobra djela odstranjuju ružna..." "Je li to, Allahov Poslaniče, važi samo za mene?", upitao je. "Za sve moje sljedbenike“, odgovorio je Poslanik. (Muttefekun alejh)
Muttefekun alejh
Prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je jedan čovjek po imenu Ebul-Jusr poljubio neku ženu, zatim se pokajao i došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i o tome ga obavijestio. Tada je Uzvišeni Allah objavio: "Klanjaj namaz krajem dana...", tj. sabah, podne i ikidniju, "...i u pojedinim dijelovima noći", tj. akšam i jaciju, "...jer dobra djela", tj. pet dnevnih namaza, "...odstranjuju ružna djela...", tj. brišu male grijehe. "Je li to, Allahov Poslaniče, važi samo za mene?", upitao je. "Za sve moje sljedbenike“, odgovorio je Poslanik. Ebul-Jusr je ovo kazivanje detaljno ispričao: "Dođe mi neka žena da kupi hurmi. Rekoh: 'U kući su mi bolje hurme.' Pošto sa mnom uđe u kuću, ja se usmjerih prema njoj i pođoh je ljubiti. Nakon toga otiđoh do Ebu Bekra i to mu saopćih. On reče: 'Sakrij svoju sramotu, pokaj se i ne govori o tome nikome.' Nisam izdržao. Otiđoh do Omera, te i njega o tome obavijestih. On reče: 'Sakrij svoju sramotu, pokaj se i ne govori o tome nikome.' Nisam izdržao. Otiđoh i do Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te i njega o tome obavijestih. On mi reče: 'Iznevjerio si borca na Allahovom putu u vezi sa njegovom ženom uradivši tako nešto!' Toliko me je grdio da sam pomislio da sam stanovnik Vatre i da sam poželio da sam tek primio islam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dugo zašutje sve dotle dok mu ne bi objavljeno: 'I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći. Dobra djela zaista poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.' Otišao sam pa mi ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio. Kad su to čuli ashabi, upitaše: 'Da li se to odnosi samo na ovog čovjeka ili na sve ljude?' On reče: 'Odnosi se na sve ljude.'" (Tirmizi /3115/, a dobrim ga ocjenuje Albani u "Sahihu ve daifut-Tirmizi" /3115/). U drugom hadisu stoji: "Ko uradi grijeh, a zatim se abdesti i klanja dva rekata, potom zatraži oprost, bit će mu oprošteno." Zatim je proučio ova dva ajeta: „Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv“; „...i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? - i koji svjesno u grijehu ne ustraju.“ (Ahmed /47/, a ispravnim ga ocjenjuje šejh Ahmed Šakir). Ovo je velika Allahova milost koja se ogleda u tome da se grijesi praštaju uslijed obavljanja namaza i nafila, jer da nije tako, ljudi bi propali.
Od Enesa, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: "Došao je jedan čovjek i rekao: 'Allahov Poslaniče, ja sam zaslužio kaznu (hadd), pa je izvrši nada nmom!', ali ga on nije upitao ništa o tome.' Potom je došlo namasko vrijeme, i on je klanjao s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, čovjek mu (opet) priđe i reče: 'Allahov Poslaniče, ja sam zaslužio kaznu (hadd), pa primijeni prema meni Allahovu knjigu!' 'Zar nisi klanjao s nama?', upita (ga Poslanik). 'Da', odgovori on. 'Allah ti je, zaista, već oprostio.'" Muttefekun alejhi.
Muttefekun alejh
Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, je došao jedan čovjek i rekao: "Allahov Poslaniče, ja sam uradio grijeh zbog kojeg sam zaslužio kaznu (hadd), pa je izvrši nadamnom”, tj. uradi ono što je Allah propisao! Enes veli: “Ali ga on nije upitao ništa o tome.” tj. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pitao čovjeka o djelu zbog kojeg zaslužuje kaznu, jer kako se kaže, on je znao o čemu se radi i znao je putem Objave da mu je oprošteno. Potom je došlo namasko vrijeme, i on je klanjao s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, jedan namaz ili se radilo o ikindiji. Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, čovjek mu (opet) priđe i reče: “Allahov Poslaniče, ja sam zaslužio kaznu (hadd), pa primijeni prema meni Allahovu knjigu!”, tj. ono što je propisano Kur'anom i Sunnetom, odnosno: Učini ono što se treba učiniti a vezano je za moje pitanje, bilo da se radi o kazni ili nečemu drugom. “Zar nisi klanjao s nama?”, upita (ga Poslanik). “Da.”, odgovori on. “Allah ti je, zaista, već oprostio grijeh ili oslobodio kazne.” Ovdje se kod ravije javila sumnja, tj. razlog tvoje kazne. Vidljivo je da se radi o muškil hadisu, jer kažnjava se samo za veliki grijeh, a Poslanik ga obavijesti o oprostu zbog klanjanog namaza. Ostaje mogućnost da se radi o čovjeku koji se spominje u ostalim predajama i da se pod kaznom misli na vid sankcije. Također, postoji mogućnost da se radi o drugom čovjeku i da se stvarno radilo o preciziranoj kazni, te da je uzrok praštanja tog grijeha njegovo kajanje. Mudrost toga što ga Poslanik nije pitao o grijehu jeste što je znao njegovo opravdanje, pa ga nije ni pitao, kako se kazna ne bi izvršila. Jer da je saznao o kojem se grijehu radi, morala bi se izvršiti kazna, pa makar se i pokajao, jer pokajanje ne otklanja obaveznost kazne, osim u slučaju razbojnika i bluda zimmije koji primi islam. U svakom slučaju, hadis ne ukazuje jasno da namaz briše velike grijehe, ali i kada bi ukazivao na to, bilo bi obavezno ovaj hadis drugačije protumačiti zbog prethodno spomenutog koncenzusa. (El-Kari, Mirkatul-mefatih šerh Miškatil-mesabih, prvo izdanje, Darul-fikr, Bejrut, 1422., 2/508-509.)
Aiša, radijallahu anha, priča da je jedan čovjek zatražio da uđe kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na šta on reče: "Dopustite mu, loš je on pripadnik plemena!" (Muttefekun alejh) Ovim hadisom Buhari dokazuje dozvolu ogovaranja onih koji čine nered i šire smutnju.
Muttefekun alejh
Jedan čovjek zamolio je da ga primi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem), kada ga je ugledao, rekao: "Nevaljala li pripadnika plemena! Nevaljala li sina plemena!" Ali kada je ovaj sjeo, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, opustio se u odnosu prema njemu i razvedrio. Kada je čovjek otišao, Aiša mu je rekla: "Allahov Poslaniče, kada si čovjeka ugledao, za njega si rekao to i to, a onda si se u odnosu prema njemu opustio i razvedrio!" Tada Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Aiša, jesi li ikada vidjela da sam nepristojan? Kod Allaha će na Sudnjem danu najgori čovjek biti onaj kojeg su ljudi izbjegavali čuvajući se njegova zla." Ovog zlog čovjeka Poslanik je spomenuo u odsustvu po onome što zaslužuje, kako bi upozorio ljude na njega, tj. kako ih on ne bi obmanuo. Kada vidiš čovjeka koji je loš, a koji je ljude svojom rječitošću obmanuo, obaveza ti je da pojasniš da se radi o lošem čovjeku. Koliko ima ljudi koji su rječiti, koje ljudi slušaju, ali u njima nema dobra, pa je obaveza da se pojasni njihovo stanje. Što se tiče blagog odnosa prema tom čovjeku, to je bilo zbog pristojnosti, što islamski učenjaci potvrđuju kada se surađuje i ophodi prema drugima, za razliku od laskanja i popuštanja iz kojeg proizlazi neizvršavanje farzova ili prelaženja preko lošeg ili činjenje harama. Takvo nešto nije dozvoljeno ni u jednoj situaciji, jer Uzvišeni kaže: “...oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili” (el-Kalem, 9). Što se tiče ophođenja prema ljudima iz pristojnosti, na način na koji se ostvaruje određena šerijatska korist i gdje se ne čini ni najmanji vid zla, to je propisano šerijatom.
Ibrahim b. Abdurrahman b. 'Avf prenosi da je Abdur-Rahmanu b. 'Avfu, radijallahu anhu, doneseno jelo, a on je postio, pa je rekao: „Poginuo je Mus'ab b. Umejr, a bio je bolji od mene, i zamotan je u samo jedan ogrtač: kada mu se pokrila glava, pojavile su mu se noge, a kada su mu se pokrile noge, ukazala mu se glava. Od ovog svijeta pruženo nam je ono što je pruženo”, ili je rekao: “Od ovog svijeta dato nam je ono što je dato i već smo se uplašili da nam nagrada za naša dobra djela nije ubrzana.” Potom je počeo plakati, pa je i jelo ostavio.
Hadis bilježi imam Buhari
Značenje hadisa: Jednog dana Abdurrahman b. 'Auf bio je postač, pa kada je nastupilo vrijeme iftara, doneseno mu je jelo. U većini sučajeva postač žudi za hranom i to je nešto uobičajeno, ali on se prisjetio stanja u kojem su živjeli prvi ashabi, a i on je bio jedan od njih, jedan od muhadžira. Iz poniznosti i skromnosti, kazao je: "Mus'ab b. Umejr bio je skromniji i ponizniji od mene, jer je izabrao siromaštvo i strpljenje." On je to kazao iako je poznato kod učenjaka da su deseterica obradovanih Džennetom bolji od ostalih ashaba. Prije islama Mus'ab je bio kod svojih roditelja u Meki, a oni su bili bogati. Otac i majka su mu odijevali najbolju odjeću: odjeću mladića i djevojaka i bio im je blizak, ali kad je primio islam, napustili su ga i otjerali od sebe. On je učinio hidžru sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, i bio je sa muhadžirima. Nosio je zakrpljenu odjeću, nakon što je u Mekki, kod svojih roditelja imao najbolju odjeću. Međutim, on je sve to napustio i učinio hidžru Allahu i Poslaniku. Na dan Uhuda Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, dao mu je bajrak i on je poginuo kao šehid. Uz sebe je imao komad odjeće kojim kada bi mu prekrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu prekrili noge, otkrila bi mu se glava. Tada je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, naredio da se njome prekrije glava a da mu se noge prekriju izhirom (vrsta bilja, trave). Abdurrahman se, dakle, prisjećao stanja ovog čovjeka, a zatim je rekao: “Oni su otišli i predali su dunjalučki plijen koji im je Allah podario onima koji su došli nakon njih, kao što Uzvišeni veli: ‘i bogatim plijenom koji će uzeti.’”(El-Feth, 19.) Zatim je rekao: “već smo se uplašili da nam nagrada za naša dobra djela nije ubrzana.”, tj. bojimo se da se i na nas ne odnose riječi: “Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.” (El-Isra, 18.) Ili: "Vi ste u svome životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali.” (El-Ahkaf, 20.) Kao što se prenosi od Omera, radijallahu 'anhu. Oni su se ovog najviše bojali, a i on se bio pobojao da su im nagrade za dobra koja su učinjena već dodijeljene na dunjaluku, te je iz straha zaplakao i pobojao se da neće biti uveden u društvu dobrih prije njega. Potom je ostavio i hranu.
Od Hakima ibn Hizama, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Tražio sam od Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa mi je dao, pa sam opet tražio, pa mi je dao, pa sam opet tražio, pa mi je dao. Zatim je rekao: 'O Hakime, zaista je ovaj imetak sladak i zelen, pa ko ga uzme velikodušno i darežljivo, imat će u njemu berićet, a ko ga uzme pohlepno, neće u njemu imati berićet i bit će kao onaj koji jede, a ne može se najesti. Gornja ruka (koja daje) bolja je od donje ruke (koja prima)!' Rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, tako mi Onoga Koji te je poslao sa Istinom, nikad više neću od nekoga uzeti do odlaska sa dunjaluka!'" Ebu Bekr pozivao je poslije Hakima da mu da dar, i on je odbio od njega išta uzeti. Zatim ga je Omer pozivao da mu da poklon, ali je i njega odbijao. Tada je rekao (Omer): “O muslimani, uzimam vas kao svjedoke protiv Hakima, da sam mu ja davao njegovo pravo koje mu je Allah dao iz ovoga plijena, pa ga on odbija uzeti!” Tako Hakim nije ništa uzeo ni od koga poslije Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, sve do svoje smrti.
Muttefekun alejh
Značenje hadisa: Hakim b. Hizam je jedne prilike došao kod Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i tražio nešto imetka, pa mu je Poslanik dao. Potom je opet tražio pa mu je Poslanik ponovo dao, potom je opet tražio i opet mu je Poslanik dao. Zatim je Hakimu rekao: “O Hakime, zaista je ovaj imetak sladak i zelen...”, tj. imetak je drag i čovjek ga želi i voli i trudi se da dođe do njega, kao što voli lijepo i sočno voće za kojim pogledi žude i koje je slatko i ukusno. Zatim je rekao: “Ko ga uzme velikodušno i darežljivo bez navaljivanja da ga dobije imat će u njemu berićet", tj. Allah će mu dat napredak i on će se povećati, pa makar ga bilo malo, a njegovom vlasniku Allah će dati da bude zadovoljan onim što ima, tako da će biti bogate duše, smirenog srca i živjet će sretno. “a ko ga uzme pohlepno”: sa očekivanjem, težnjom i žudnjom, neće u njemu imati berićet, blagoslov i napredak niti će biti zadovoljan, nego će osjećati siromaštvo pa makar posjedovao riznice zemlje. U ovom značenju postoji hadis kod Muslima: “Ja samo čuvam i dijelim imetak, pa kome ga dadnem velikodušno i darežljivo, imat će u njemu berićet, a ko ga uzme traženjem i pohlepno, neće u njemu imati berićet i bit će kao onaj koji jede, a ne može se najesti”, kao onaj koji je željan nečega, koliko god da jede, ne može se najesti. Ako je ovakvo stanje onog ko uzima pohlepno, kako li je tek stanje sa onim koji prosjači. On je još dalji i dalji, zato je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kazao Omeru: “Kada ti dođe nešto od ove imovine, a ti ga nisi tražio niti ga je tvoja duša priželjkivala, uzmi ga! A ono što ti ne dođe tako, ne traži ga sebi!” Znači: kad ti nešto dođe a žudio si i tražio to, ne uzimaj ga a i kada ti dođe prosjačenjem, ne uzimaj. “Gornja ruka bolja je od donje ruke!”, ruka koja dijeli bolja je od ruke koja traži, jer je sama po sebi gornja i izdignuta iznad poniženja traženja, za razliku od one koja se izložila poniženju i umanjila svoju čast. Tada se Hakim b. Hizam zakleo Onim Koji je poslao Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem, da neće više nikad nikog ništa pitati i od njega tražiti. Rekao je: “O Allahov Poslaniče, tako mi Onoga Koji te je poslao sa Istinom, nikad više neću od nekoga uzeti do odlaska sa dunjaluka!" Preselio je Poslanik i hilafet je preuzeo Ebu Bekr koji mu je davao imetak, a on ga nije uzimao, zatim je preselio Ebu Bekr, a hilafet je preuzeo Omer koji mu je isto davao imetak, pa je dobio da uzme. Omer je rekao: “O muslimani, uzimam vas kao svjedoke protiv Hakima, da sam mu ja davao njegovo pravo koje mu je Allah dao iz ovoga plijena, pa ga on odbija uzeti!” Omer je to rekao kako to ne bi bio dokaz protiv njega na Sudnjem danu i kako bi se pred ljudima od toga očistio. I pored svega toga, Hakim je ustrajao u svojoj odluci i nije uzimao od njega ništa sve do smrti.
